Rad rukama
Živimo u dobu u kojem su deca posebno oprezna, ali njihove ruke spavaju, i kada treba rasplesti rolnu ili prikačiti dugme, nesposobnost i nespremnost se isprepliću i zapletu konac. Naravno, više ne morate da sečete drvo da biste se zagrejali ili da zapalite sveću da biste osvetlili prostor, samo pritisnite dugme; a dugmadi je sve više i više i prsti su postali veoma pametni u pronalaženju pravog ključa!
Komfor nas okružuje, naše misli se stimulišu svaki dan, divimo se umetničkim radovima, ali ta volja da delujemo, taj podsticaj da preduzmemo, ukratko, udobnost je zaspala pred fascinacijom tehnologije i preteranim bogatstvom. Potreba za korišćenjem ruku izgleda kao deo prošlosti!
Pa ipak, upravo zato što su misli probuđene vitalne, bogate maštom, jasne i slobodne, dobro je da deca prvo nauče da razmišljaju rukama, možemo im doneti pletenje već u prvoj dobi, zatim ih naučiti tkanju konca na iglama, fokus će biti na tome da ne izgubimo poentu. Tako će se formirati “tkanina”, tkanina koja se može smatrati fizičkom slikom misaonog procesa, naravno govorimo o “nitima misli”.
Začuđenost dece se može videti u njihovim očima svaki put kada eksperimentišu, svaki put kada započnu ili završe posao. Kasnije, kada deca razvijaju svežinu autonomne misli, tamo se mogu naći njihovi koreni, u radu sa rukama. ”
Ove reči veoma podsećaju na one Marije Montesori, za koje je razvoj manuelnih veština bio jednak razvoju inteligencije. Tehnologija je svakako donela poboljšanja u životu svakog od nas, ali je takođe uklonila puno poštovanja za sposobnost interakcije s drugima, za korišćenje vlastitih ruku za stvaranje onoga što se zamislilo ili osmislilo.
Trebalo bi da povratimo zdravu želju za zadovoljstvom “ja sam to uradio“.
Društvo žurbe, “svega i sada”, u kojem već dugo živimo, ne dozvoljava deci da imaju prostore dosade, vreme u kome se stimuliše njihova mašta. Divergentno razmišljanje, ili sposobnost da se proizvede niz alternativnih rešenja za dati problem, posebno u problemima koji ne pružaju jedinstveno rešenje, sve se brže gubi. Deci se nude predefinisana rešenja, stvorena od strane odraslog uma, gde imaginacija često ostavlja prostora za logiku, stoga joj se ne daje prostor za diskusiju: “To se radi tako”.
Dete se češće prilagođava, prati ono što odrasli kaže, posebno ako je on učitelj, i time gubi mogućnost razvoja ne samo divergentne misli, već i kritičke misli. Ono što je uspostavljeno ne može se promeniti, jedino pravo rešenje je ovo, koliko god pokušavate da pronađete druge. Stalna šteta koju ćemo videti za nekoliko godina, kada će ta deca biti i sama odrasle osobe i neće moći da vide alternativna rešenja za probleme koji će se pojaviti pred njima, jer neće biti naviknuti da razmišljaju sopstvenom glavom i to će oni sami opravdavati ozloglašenom frazom “to je uvek tako radilo!”.
Njihovi mozgovi neće imati potrebnu plastičnost da postavljaju pitanja, formulišu nove hipoteze, odlaze i traže druge odgovore na one koji su prethodno upakovani. I odrasli koji ne razmišljaju nisu sinonim za evoluciju. Ne samo da je važno, već i fundamentalno, ohrabriti djecu da razviju svoje kritičko mišljenje, sposobnost da ne budu zadovoljni tuđim idejama, već da posmatraju, misle, procijenjuju i tek nakon toga izaberu put kojim će se kretati.
Sloboda misli i govora je pravo koje ne možemo da izgubimo
Stoga, u odnosu na ono što je napisano, neophodno je razmisliti i o materijalima koji se nude djeci. Radovi praktičnog života, ručna spretnost pomoći će detetu da se koncentriše, koordiniše oči, usavrši i ekonomski pokrene; dekonstruisani materijali (labavi delovi) i slikovni prostor ostavljaju detetu mogućnost stvaranja i izražavanja dela sebe, pronalaženja svoje ravnoteže; senzorski materijal koji je proučavala i stvarala Marija Montesori pomaže detetu da vidi materijalizovane koncepte koji bi inače bili apstraktni, kao i samokorekciju. To je apsolutno neverovatan materijal, koji obogaćuje samopoštovanje, podstiče znanje, radoznalost.
Ne zaboravite svakodnevni kontakt sa prirodom. Planina, brdo, ravnica ili more, važna stvar je BITI U PRIRODI. Biti na otvorenom, igrati se slobodno, eksperimentirati, dirati, doživljavati. Priroda je veliki učitelj, deca ne mogu biti lišena tako spektakularnog učitelja.
Ako možemo priuštiti našoj dece svakodnevni kontakt sa životinjama, napravili smo bingo. Oni uče decu kako da komuniciraju bez reči, da brinu za drugo živo biće, različitost kao obogaćivanje, znanje o svetu.
Ruke su moćno oruđe za samospoznaju i svet! Deca moraju biti u stanju da ih koriste od ranog uzrasta i tokom svog života. Iskustvo donosi znanje! Dajte detetu razlog za posao i on će vas zadiviti predanošću, radoznalošću, koncentracijom. Biće to divna predstava! Videćete da su tako mali, ali tako neumorni, da će to biti primer za vas kako treba obaviti posao: sa strašću, predanošću, radošću, koncentracijom … da izađete posle posla srećni, zadovoljni i opušteni.
“Ruka je taj fini i komplikovani organ u svojoj strukturi, koji omogućava inteligenciji ne samo da se manifestuje, već i da uđe u posebne odnose sa okolinom: čovek, možemo reći,” preuzima okruženje sa rukom ” i transformiše ga u vodič inteligencije, ispunjavajući tako svoju misiju u velikom okviru univerzuma.”
M. Montessori
Photos: pinterest.com